Isaiah 10

1Teško onima koji postavljaju zakone nepravedne i koji pišu nepravdu, 2Da odbiju od suda uboge, i da otimaju pravicu siromasima naroda mojega, da bi im plijen bile udovice i sirote grabež.

3A što ćete činiti u dan pohođenja i pogibli koja će doći izdaleka? kome ćete pribjeći za pomoć? gdje li ćete ostaviti slavu svoju? 4Da se ne bi unizila među roblje i među pobijene pala? Kod svega toga neće se odvratiti gnjev njegov, nego će ruka njegova još biti podignuta.

5Teško Asiru, šibi gnjeva mojega, ako i jest palica u ruci njegovoj moja jarost. 6Na narod licemjerni poslaću ga, i zapovjediću mu za narod na koji se gnjevim, da plijeni i otima, i da ga izgazi kao blato na ulicama.

7Ali on neće tako misliti i srce njegovo neće tako suditi, nego mu je u srcu da zatre i istrijebi mnoge narode. 8Jer će reći: knezovi moji nijesu li svi carevi? 9Nije li Halan kao Harhemis? nije li Emat kao Arfad? nije li Samarija kao Damasak?

10Kako je ruka moja našla carstva lažnijeh bogova, kojih likovi bijahu jači od Jerusalimskih i Samarijskih, 11Neću li učiniti Jerusalimu i njegovijem lažnijem bogovima onako kako sam učinio Samariji i njezinijem lažnijem bogovima?

12Ali kad svrši Gospod sve djelo svoje na gori Sionskoj i u Jerusalimu, tada ću obići plod ohologa srca cara Asirskoga i slavu ponositijeh očiju njegovijeh. 13Jer reče: krjepošću ruke svoje učinih i mudrošću svojom, jer sam razuman; i premjestih međe narodima i blago njihovo zaplijenih i kao junak oborih stanovnike.

14I ruka moja nađe kao gnijezdo bogatstvo u naroda, i kako se kupe jajca ostavljena tako pokupih svu zemlju, i ne bi nikoga da makne krilom ili da otvori usta i pisne.

15Hoće li se sjekira veličati nad onijem koji njom siječe? hoće li se pila razmetati nad onijem koji njom radi? kao da bi prut mahao onijem koji ga digne, kao da bi se hvalio štap da nije od drveta. 16Zato će Gospod, Gospod nad vojskama, pustiti na pretile njegove mršu, i slavu će njegovu potpaliti da gori kao oganj.

17Jer će vidjelo Izrailjevo biti oganj, i svetac će njegov biti plamen, i upaliće i sažeći trnje njegovo i čkalj njegov u jedan dan. 18I krasotu šume njegove i njive njegove, od duše do tijela, uništiće, i biće kao bjegunac kad iznemogne. 19I što ostane drveta šume njegove, biće malo, da bi ih dijete moglo popisati.

20I u to vrijeme ostatak Izrailjev i koji se izbave u domu Jakovljevu neće se više oslanjati na onoga ko ih bije, nego će se oslanjati na Gospoda sveca Izrailjeva istinom. 21Ostatak će se obratiti, ostatak Jakovljev, k Bogu silnome.

22Jer ako bude naroda tvojega, Izrailju, kao pijeska morskoga, ostatak će se njegov obratiti. Pogibao je određena, razliće se pravda. 23Jer će Gospod, Gospod nad vojskama, izvršiti pogibao određenu u svoj zemlji.

24Zato ovako veli Gospod, Gospod nad vojskama: ne boj se Asirca, narode moj, koji nastavaš na gori Sionu; prutom će te udariti i štap svoj podignuće na te kao u Misiru. 25Jer još malo, i gnjev će prestati; tada će se jarost moja obratiti na njihovu pogibao.

26Jer će podignuti na nj Gospod nad vojskama bič, te će biti kao rasap Madijanski kod kamena Oriva i kao štap njegov na moru, i podignuće ga kao u Misiru. 27I tada će se skinuti breme njegovo s ramena tvojega i jaram njegov s vrata tvojega, i izlomiće se jaram od pomazanja.

28Dođe u Ajat, prođe u Migron, u Mihmasu rasprti prtljag svoj. 29Pođoše klancem, u Gavaji zanoćiše, prepade se Rama, Gavaja Saulova pobježe.

30Viči iza glasa, kćeri Galimova; nek se čuje u Lais, jadni Anatote! 31Madmina pobježe, stanovnici Gevimski utekoše. 32Još jedan dan, pa će stajati u Novu, mahnuće rukom svojom na goru kćeri Sionske, na hum Jerusalimski.

33Gle, Gospod, Gospod nad vojskama, okresaće silom grane; što je visoko posjeći će, i što je uzdignuto sniziće. I gustu će šumu isjeći sjekirom, i Livan će pasti od silnoga.

34